O knjizi:

Potkraj studenog 2021. godine u 71. godini umro je Ivo Bićanić. Smrt je bila nagla, šokirala je njegove prijatelje i bivše studente. Instantno je objavljeno mnoštvo sjećanja među kojima ono da je umro „najbolji hrvatski ekonomist” dojmom i ocjenom nije odskakalo.

Bićanić je na knjizi radio do pred smrt. Najviše je mjesta dodijelio ekonomskim nejednakostima. Pri transformaciji iz socijalizma ignoriralo se pitanje gubitnika i dobitnika, a vjerojatno to i nije čudno. Transformacija je izvedena pod utjecajem ideologije (koja se predstavljala kao ekonomska teorija), da nejednakost nije ekonomsko pitanje, nego socijalno i političko. Bićanić razračunava s tom tezom koja je dio neoklasične sinteze, i ističe da nejednakost u nekim okolnostima može biti poticajna za rast, a u drugim prepreka. Političku ekonomiju tako vidi ponajprije kao raspodjelu i to između dviju velikih kategorija – rada i kapitala. Kao ekonomistu dakle moderan gospodarski rast i raspodjela su mu u uskoj vezi, što god čemu bio uzrok: omogućava li određena raspodjela rast ili rast (pravedniju) raspodjelu.

Na svaku tezu Bićanić je podsjećao da postoji i drukčiji pogled. Nikad nije zaboravio inzistirati da ‘ekonomist ima dvije ruke’. Nije to bilo ni izbjegavanje odgovornosti ni (tek) zanovijetanje, nego ga je na još jedan korak, da pogleda ‘ima li tu još štogod’ izazivala istraživačka strast. Riječ je o otvorenoj poziciji, ispunjenoj neizvjesnostima i moralnim dilemama s kojima se suočavaju donositelji odluka, ponajprije kreatori ekonomske politike. Za takav pristup, u nedostatku akademske diskusije koja bi propitivala i rafinirala argumente, popularni su mediji i rasprave možda „drugo najbolje rješenje”. – Željko Ivanković